Dok sam odrastala, moja baka je uvek bila ponosna što je u Kanadi. Svaki Dan Kanade, uverila se da proslavljamo na veliki način – uvek uz balkanski roštilj, naravno. Ali iza njenog ponosa stajala je priča koju nikada nije mogla u potpunosti da ispriča. Život koji je ostavila za sobom bio je previše bolan da bi se pretočio u reči, ali njene oči su mi sve govorile.
Bila je preživela. Neustrašiva. Žena koja je žrtvovala sve, stigavši u novu zemlju sa dvoje male dece i nekako, uprkos svim izgledima, sama kupila svoj prvi dom. Uvek sam se pitala zašto joj je bilo teško da pokazuje ljubav rečima, ali nije imala problema da nas voli na načine koji su nam bili potrebni.
Ona je postavila temelje za bolji život, i to smo upravo i dobili. Moja privilegija ne prolazi nezapaženo, ali je se ne stidim – jer znam kroz kakvu je borbu postala moguća. Ništa nam nije dato na tacni; za to se borilo, radilo, zaslužilo.
Ona mi je dala ovaj dar. I mislim da bi bila ponosna da zna da nastavljamo tamo gde je ona stala. To je za mene The Spicy Balkan – odavanje počasti odakle smo došli dok stvaramo nešto za budućnost.